Soc. psihijat., 37 (2009)  3-10                                                                                         Izvorni znanstveni rad

 

 

 

Stavovi studenata prema traženju psihološke pomoći

Ines Jakovčić i Ivanka Živčić-Bećirević

Odsjek za psihologiju, Filozofski fakultet, Sveučilište u Rijeci, Rijeka, Hrvatska

 

       Premda se traženje stručne pomoći smatra korisnim načinom suočavanja s osobnim problemima i teškoćama, ona se još uvijek nedovoljno koristi. Brojni razlozi navode ili priječe pojedinca u traženju adekvatne psihološke pomoći, čak i kada mu je dostupna. Stavovi prema traženju pomoći pokazuju se najboljim pokazateljem namjere osobe da je zaista i potraži. Primarni cilj ovoga rada bio je ispitati stavove studenata prema traženju stručne psihološke pomoći s obzirom na spol i količinu problema s kojima su se suočavali tijekom studija. Prilagođeni Upitnik stavova prema traženju stručne psihološke pomoći i Ljestvicu studentskih problema ispunila su 572 studenta Sveučilišta u Rijeci. Djevojke pokazuju pozitivniji stav prema samootvaranju i veću spremnost za traženje pomoći od mladića te veću toleranciju na stigmu kojoj bi mogle biti izložene zbog traženja pomoći. Za razliku od mladića, djevojke su spremnije potražiti pomoć ako su doživjele veći broj problema. Poznavanje stavova studenata može pomoći u planiranju strategija kojima se može povećati traženje psihološke pomoći pojedinaca koji je trebaju. 

 

Ključne riječi: stavovi, psihološka pomoć, studenti, spolne razlike

 

 

 

 

 

SUMMARY

 

Student attitudes toward seeking psychological help

 

I. Jakovčić and I. Živčić-Bećirević

 

Department of Psychology, School of Arts and Sciences,

University of Rijeka, Rijeka, Croatia

 

     Although seeking professional help is considered as a productive way of coping with personal problems, it is still underutilized. There are various reasons that encourage or hinder an individual in seeking psychological help even if it is easily accessible. Attitudes toward seeking help are the best indicator of the individual’s tendency to really seek it. The main aim of the study was to assess college students’ attitudes toward seeking psychological help and check the possible differences between female and male students and students with various numbers of problems. The Inventory of Attitudes toward Seeking Professional Help and Student Problems Scale were applied in 572 students from different schools at the University of Rijeka. Female students had a more positive attitude toward self-disclosure and higher readiness to seek help compared with male students. They were also more tolerant to stigma to which they might be exposed because of seeking help. Female students were more ready than male students to seek help when they had more problems. Assessment of students’ attitudes might help in developing strategies aimed at increasing help seeking behavior for the individuals that really need it.

 

Key words: attitudes, psychological help, students, sex differences

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Soc. psihijat., 37 (2009)  11-16                                                                                        Pregledni rad

 

 

 

 

NOĆNA ENUREZA I KOMORBIDNI PSIHIJATRIJSKI POREMEĆAJI
U DJECE I ADOLESCENATA

 

MIRELA GRGIĆ, VESNA VIDOVIĆ1, DUNJA DEGMEČIĆ2 i KATARINA DODIG-ĆURKOVIĆ2

 

Privatna specijalistička ordinacija za psihijatriju, Osijek, 1Klinika za psihološku medicinu, Klinički bolnički centar
Zagreb i Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb i 2Klinika za psihijatriju, Klinička bolnica Medicinskog
fakulteta Sveučilišta u Osijeku, Osijek, Hrvatska

 

            Prema važećim MKB-10 dijagnostičkim kriterijima noćna enureza definirana je kao ponavljano, nehotično izlučivanje urina u krevet djeteta u dobi od 5 godina i starijeg (ili mentalne dobi od 4 godine). Epidemiološke i kliničke studije pokazale su da su djeca s noćnom enurezom sklona razvoju komorbidnih psihijatrijskih poremećaja. Komorbiditet klinički relevantnih psihičkih poremećaja i noćne enureze može se odrediti kategorijskim i dimenzionalnim pristupom. Kategorijska metoda osnovana je na detaljnom dijagnostičkom procesu, dok se dimenzionalni pristup zasniva na dobivenim rezultatima na primijenjenim standardiziranim upitnicima. Približno  13,5%-40,1% djece s noćnim mokrenjem ima klinički značajne psihijatrijske poteškoće (prema standardiziranim upitnicima i dijagnostičkim kriterijima). Vrsta klinički značajnih bihevioralnih i emocionalnih problema koji se pojavljuju istodobno s noćnom enurezom imaju važan utjecaj na izbor metoda liječenja i terapijski ishod. U ovom je radu iznesen pregled najnovijih istraživanja o komorbiditetu psihijatrijskih poremećaja i noćne enureze. 

 

Ključne riječi: noćna enureza, komorbiditet, djeca, adolescenti

 

 

 

SUMMARY

 

NOCTURNAL ENURESIS AND PSYCHIATRIC COMORBIDITY IN CHILDREN AND ADOLESCENTS

 

M. GRGIĆ, V. VIDOVIĆ1, D. DEGMEČIĆ2 and K. DODIG-ĆURKOVIĆ2

 

Psychiatric Private Practice, Osijek, 1Department of  Psychological Medicine, Zagreb University Hospital Center and School of Medicine, Zagreb and 2 Department of Psychiatry, Osijek University Hospital and School of Medicine, Osijek, Croatia   

 

     In ICD-10, nocturnal enuresis is defined as repeated involuntary voiding of urine in bed after the age of 5 (or mental age of 4). Epidemiological and clinical studies have shown that children with nocturnal enuresis are more prone to develop comorbid psychiatric disturbances. Clinically relevant comorbid psychiatric disorders can be assessed by the categorical or dimensional approach. The categorical method is based on a detailed diagnostic process, whereas dimensional assessment is based on symptom scores by questionnaires. Approximately 13.5%-40.1% of all wetting children have clinically relevant psychiatric problems (according to questionnaires and diagnostic criterion). Specific clinically relevant comorbid behavioral and emotional problems influence the choice of therapeutic methods and outcome. This article reviews the current state of knowledge of nocturnal enuresis and psychiatric comorbidity.

 

Key words: nocturnal enuresis, comorbidity, children, adolescents

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Soc. psihijat., 37 (2009)  17-22                                                                                                    Pregledni rad                                                                                        

 

 

 

Teorija mišljenja (Theory of mind) – objašnjenje nekih
simptoma autističnog poremećaja

 

Jasmina Frey Škrinjar i Zorana Bujas Petković

 

Edukacijsko rehabilitacijski fakultet, Sveučilište u Zagrebu i Psihijatrijska bolnica za djecu i mladež,

 Zagreb, Hrvatska

 

            Istraživanja iz područja psihologije autizma zadnjih su dekada usmjerena na  objašnjavanje teorije uma u djece s autizmom. Teorija uma, pojam koji uvode Permack i Woodruff (1978.), označava sposobnosti razumijevanja svog mentalnog stanja i mentalnog stanja drugih ljudi. Pri tome se misli na vjerovanja, želje, namjere, znanja, pretvaranja i percepciju a sve u funkciji predviđanja, anticipiranja ponašanja drugih ljudi. Teorija uma je također sposobnost razumijevanja povezanosti mentalnih stanja i akcija (djelovanja). Teza da djeca i osobe s autizmom imaju velikih teškoća u području teorije uma dokazana je u brojnim pokusima od kojih je prvi bio pokus sa Sally i Ann opisan 1985. (Simon Baron-Cohen, Alain Leslie Uta Frith) nakon čega su napravljeni brojni drugi slični pokusi koji su potvrdili isto. Djeca s autizmom rješavala su test znatno slabije nego zdrava djeca iste mentalne dobi kao i ona s Downovim sindromom. Iako teorija uma objašnjava veliki dio simptoma u autizmu (socijalne interakcije, komunikaciju i imaginativnu igru), ona nije njegov jedini kognitivni deficit. Druga dva deficita su «izvršna funkcija» i «centralna povezanost» koji pokušavaju objasniti druge simptome u prvom redu repetitivno ponašanje i neobičnu percepciju. Podizanje razine sposobnosti u području teorije uma djece s autizmom utječe upravo na ono područje njihova funkcioniranja na kojem su naviše pogođeni - na socijalnu kogniciju.

 

 

 

SUMMARY

 

THEORY OF MIND – AN ATTEMPT TO EXPLAIN COGNITIVE SYMPTOMS OF AUTISM

 

J. FREY-ŠKRINJAR and Z. BUJAS-PETKOVIĆ

 

School of Education and Rehabilitation, University of Zagreb and Psychiatric Hospital for Children and Adolescents, Zagreb, Croatia 

 

     In the past decades, an important area of research into autism psychology has been focused on explaining the theory of mind in autistic children. Theory of mind, a term introduced by Permack and Woodruff in 1978, describes the ability to appreciate own and other people’s mental states such as beliefs, desires, knowledge, pretence, perception and intentions, in the function of predicting other people’s behavior. Theory of mind is also the ability to understand the links between mental states and action. A thesis that children and persons with autism have significant difficulties in the theory of mind area has been proven in many tests, the first of which was the one with Sally and Ann, reported 1985 (Simon Baron-Cohen, Alain Leslie and Uta Frith), subsequently confirmed by many other similar tests. Children with autism solved the test with much lower scores than typical children of the same mental age and those with Down’s syndrome. Although the theory of mind explains a great part of symptoms in autism (social interactions, communication and imaginative play), it is not the only cognitive deficit. The other two deficits in cognitive processes are executive function and central coherence, which may explain other symptoms, primarily repetitive behavior and unusual perception. Increasing the level of ability in the theory of mind area in autistic children would have favorable impact on their social cognition.

 

Key words: autism, theory of mind

 

 

 

 

 

Soc. psihijat., 37 (2009) 23-32                                                                                                       Pregledni rad

 

 

 

 

VAŽNOST INTERSUBJEKTIVNOG I DRUŠTVENOG KONTEKSTA

ZA INDIVIDUALNU PSIHIČKU ORGANIZACIJU

 

IVA PASKA

Filozofski fakultet, Sveučilište u Zagrebu, Zagreb, Hrvatska

 

           U području klasične psihoanalize prevladavajuća je paradigma ona o psihi koja poslije završenog razvoja u djetinjstvu postaje svojevrsni monadni entitet koji «iznutra» gleda na vanjski svijet objekata. Robert Stolorow i George Atwood, osnivači intersubjektivne psihoanalize, smatraju da je takvo uvjerenje posljedica «kartezijanskog mita izoliranog uma». Polazeći od kritike toga mita oni smatraju kako je psihi potreban društveni kontekst ne samo za razvoj, već i za kasnije postojanje. Taj kontekst oni nazivaju «drugima koji reguliraju sebstvo» (engl. self-regulating others). Budući da psiha bez tih drugih ne može opstati, promatranje sebstva kao entiteta izoliranog od okoline ili potpuno autonomnog problematično je, kako u teorijskom diskursu, tako i u kliničkom kontekstu. Analogni zaključcima intersubjektivne psihoanalize su zaključci sociologa Emilea Durkheima. On smatra da je društvenost preduvjet individualnog postojanja, te da poremećeni kontakti s društvom vode do individualnih poremećaja. U radu je ukazano na analogije između ta dva teorijska pristupa, te na važnost kontekstualnog promatranja individualnog sebstva.

 

Ključne riječi: intersubjektivnost, psihoanaliza, sebstvo, društveno

 

 

 

 

SUMMARY

 

THE VALUE OF INTERSUBJECTIVE AND SOCIAL CONTEXT FOR INDIVIDUAL PSYCHIC ORGANIZATION

 

I. PASKA

 

School of the Humanities and Social Sciences, University of Zagreb, Zagreb, Croatia

 

     In the field of classic psychoanalysis, the central paradigm has for a long time been the view of the mind as an isolated entity that resides inside one’s brain and looks onto the outside world of objects. Robert Stolorow and George Atwood, founders of the intersubjective psychoanalysis, consider this paradigm to be an outcome of what they call “a Cartesian myth of the isolated mind”. In contrast to this myth, they argue that the psyche needs intersubjective context (called “self-regulating others”) in order to exist not only in the developmental phase, but also later in life. Due to this perspective, it is problematic to consider individual self to be an isolated or entirely autonomous entity, both in theoretical discourse and clinical practice. Similar to this conclusion on intersubjective psychoanalysis are the conclusions of the sociologist Emile Durkheim. He considers the social to be a prerequisite of the individual and argues that anomalies in the contact with the society are the ones that lead to individual disturbances. In this article, the similarities between these two theoretical discourses are pointed out. The importance of the contextual approach to individual self is also shown.

 

Key words: intersubjectivity, psychoanalysis, self, social context

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Soc. psihijat., 37 (2009)  33-36                                                                                                    Pregledni rad

 

 

 

DEPRESIJA U BOLESNIKA OBOLJELIH OD EPILEPSIJE

I KAKO JE LIJEČITI

 

IGOR FILIPČIĆ, DINKO VUKELJA, JASMINA GRUBIŠIN i SANJA HAJNŠEK1

Klinika za psihijatriju i Klinika za neurologiju1, Klinički bolnički centar Zagreb, Zagreb Hrvatska

           Učestalost depresije u oboljelih od epilepsije u svijetu iznosi 35%, a u ispitivanju provedenom u našoj zemlji 29,6%. U istraživanjima bolesnika u kojih epileptički napadaji nisu pod kontrolom, učestalost je 50%, a u bolesnika s kontroliranim napadajima ona se kreće od 10% do 20%. Bolesnici koji boluju od epilepsije, a u kojih se u komorbiditetu javljaju psihijatrijski poremećaji, češće posjećuju liječnike, imaju potrebu za većim brojem specijalističkih intervencija i hospitalizacija. Pristup liječenju depresije u oboljelih od epilepsije je multidisciplinaran. Liječenje provodimo antidepresivima (prvi izbor su selektivni inhibitori ponovne pohrane serotonina) u kombinaciji s psihoterapijskim tehnikama od kojih je  kognitivno bihevioralna  psihoterapija terapija prvog izbora.  Liječenjem depresije antidepresivima postiže se poboljšanje simptoma depresije i povećava kvaliteta života bolesnika koji boluju od epilepsije. Unapređenje kvalitete života postiže se i uključivanjem bolesnika u socio-edukativne i psihoterapijske programe, te edukacijom njihovih obitelji kao i specijaliziranih stručnjaka i ostalog osoblja.

 

Ključne riječ: depresija, epilepsija, antidepresivi

 

 

 

SUMMARY

 

DEPRESSION IN EPILEPSY PATIENTS AND HOW TO TREAT IT

 

I. FILIPČIĆ, D. VUKELJA, J. GRUBIŠIN and S. HAJNŠEK1

 

University Department of Psychiatry, and 1University Department of Neurology, Zagreb University Hospital Center, Zagreb, Croatia

 

     The prevalence of depression in epileptic patients worldwide is estimated to 35%, whereas a study conducted in Croatia showed it to be 29.6%. In patients with uncontrolled epileptic seizures the prevalence of depression was found to be 50%, and in those with good seizure control 10%-20%. Epileptic patients suffering from psychiatric comorbidity visit physician offices more frequently, require more specialist interventions and have a higher rate of hospitalization. A multidisciplinary approach is needed in the management of depression in epilepsy patients. Treatment includes antidepressants (selective serotonin reuptake inhibitors as the first choice) in combination with psychotherapeutic techniques, with cognitive behavioral psychotherapy as first choice therapy. The treatment of depression with antidepressants improves both depression symptoms and quality of life of epilepsy patients. The patient quality of life is additionally upgraded by their inclusion in socio-educational and psychotherapeutic programs, along with appropriate education of their family members, specialist care providers and other personnel.

 

Key words: depression, epilepsy, antidepressants

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Soc. psihijat., 37 (2009)  37-42                                                                                                       Stručni rad

 

 

 

PACIJENTICE S DRUGIM ANKSIOZNIM POREMEĆAJIMA U
HOMOGENOJ GRUPI ŽENA OBOLJELIH  OD PTSP-a

 

VESNA KEKEZ i DOLORES BRITVIĆ

       Regionalni centar za psihotraumu, Klinika za psihijatriju, Klinički bolnički centar Split, Split, Hrvatska

           S obzirom na regresivne fenomene koji se javljaju u dugotrajnim homogenim grupama oboljelih od PTSP-a pokušali smo u jednogodišnju grupu žena oboljelih od PTSP-a uvesti dvije pacijentice koje se liječe od neurotskog poremećaja. Iako se u samom početku činilo da će novopridošli članovi biti prihvaćeni, nakon dva mjeseca su odustale (drop-out). Četiri članice oboljele od PTSP-a stvorile su čvrstu subgrupu i nisu prihvatile pacijentice koje nisu imale taj poremećaj,  iako je jedna od njih bila tijekom rata kao maloljetnica prognana, a i suprug joj je sudjelovao u postrojbama HV. Odbijale su prihvatiti teme o svakodnevnom obiteljskom i civilnom životu. Uzrok tog fenomena vidimo u osobitostima grupe oboljelih od PTSP-a koji pokazuju značajke teških pacijenata u grupi s primitivnim obrambenim mehanizmima pa teško prihvaćaju druge članove osobito ako nemaju ratnog iskustva. Naše iskustvo upućuje na potrebu da pacijenata s neurotskim poremećajem bude u grupi više nego oboljelhi od PTSP-a, kako bi se spriječilo pojavu  odustajanja od grupe (drop-out).

 

Ključne riječi: PTSP, žene, grupna psihoterapija

 

 

 

 

 

SUMMARY

 

FEMALE PATIENTS WITH ANOTHER ANXIOUS DISORDER IN A HOMOGENEOUS GROUP OF
FEMALE PTSD PATIENTS

 

V. KEKEZ and D. BRITVIĆ

 

Regional Center for Psychotrauma, University Department of Psychiatry, Split University Hospital Center, Split, Croatia

 

     Considering the occurrence of regressive phenomena observed in long-standing homogeneous groups of patients suffering from posttraumatic stress disorder (PTSD), we tried to introduce two female patients treated for anxious disorder in a one-year group of women suffering from PTSD. At first, these two new members seemed to be accepted by the group; however, they turned to drop-outs in two months. The four PTSD members formed a tight subgroup and refused to adopt patients free from this type of disorder, in spite of the fact that one of them had been a refugee as adolescent and her husband had been active member of the Croatian Army. Our PTSD patients refused any topic from daily family and civilian life. This phenomenon was attributed to the specific features of PTSD patients characterizing them as difficult patients in the group with primitive mechanisms of defense, therefore being reluctant to accept other members, especially those without severe war experience. Our observations suggest that patients with anxious disorder should outnumber those with PTSD in order to prevent group drop-outs.

 

Ključne riječi: PTSD, woman, group psychotherapy

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Soc. psihijat., 37 (2009)  43-49                                                                                                      Stručni rad

 

 

 

Samodestruktivni oblici ponašanja u adolescentnoj
dobi - obiteljsko naslijeđe kao rizični čimbenik

                                             

Katarina Dodig-Ćurković1,3, Mario Ćurković2, Ivan Požgain1, Dunja Degmečić1 i

Pavo Filaković1

1Klinika za psihijatriju, Klinička bolnica Osijek, 2Specijalistička ordinacija opće medicine,
Dom zdravlja Osijek i
3Klinički odjel dječje i adolescentske psihijatrije, Klinička bolnica Osijek, Hrvatska

            Zadnjih desetak godina opaža se porast slučajeva samodestruktivnog ponašanja kod adolescenata (poremećaji u ponašanju, poremećaji prehrane, samootrovanja lijekovima, samootrovanja alkoholom, samorezanja, pokušaji suicida i sl). Istraživanja su pokazala da obitelj može imati važan utjecaj u dinamici razvoja takvih oblika ponašanja, a s obzirom da je područje Slavonije posebno pod utjecajem poslijeratnih zbivanja, za očekivati je da se narušena obiteljska dinamika indirektno odražava i na ponašanje adolescenata. Cilj rada je utvrditi koliki broj adolescentata u dobi između 13 i 18 godina, a liječeni  su na Kliničkom odjelu za dječju i adolescentnu psihijatriju, imaju  u anamnezi podatak o roditeljima  koji su također u psihijatrijskom tretmanu. Analizirali smo  obiteljsku anamnezu 100 adolescenata obaju spolova u dobi između 13 i 18 godina liječenih bolnički i ambulantno na Kliničkom odjelu za dječju i adolescentnu psihijatriju u razdoblju od 6 mjeseci i uvidom u medicinsku dokumentacije roditelja potvrdili  postojanje psihijatrijske bolesti jednog ili oba roditelja istih adolescenata. Od ukupno 100 adolescenata 57 je imalo jednog ili oba roditelja u psihijatrijskom tretmanu (p<0,034), odnosno 36 adolescenata muškog spola  i 21 adolescentica. Naše istraživanje upućuje na važnost obiteljske anamneze kao jednog od mogućih čimbenika za razvoj i održavanje psihičkih poteškoća  u adolescentnoj dobi.

 

Ključne riječi: adolescencija, samodestruktivnost, obiteljsko nasljeđe

 

 

 

 

SUMMARY

 

SELF-DESTRUCTIVE BEHAVIOR IN ADOLESCENCE – FAMILY INHERITANCE AS A RISK FACTOR

 

K. DODIG-ĆURKOVIĆ1,3, M. ĆURKOVIĆ2, i. požgain1,

D. DEGMEČIĆ1 and P. FILAKOVIĆ1

 

1University Department of Psychiatry, Osijek University Hospital, 2Family Medicine Outpatient Department,
Osijek Health Center,  and 3University Department of Children and Adolescents Psychiatry, Osijek University Hospital, Osijek, Croatia

 

     The aim of the study was to estimate the number of adolescents aged 13-18 presenting for psychiatric examination at Department of Child and Adolescence Psychiatry whose parents had a positive medical history of mental illness. This prospective study included 100 male and female adolescents treated at outpatient clinic of the University Department of Child and Adolescence Psychiatry, Osijek University Hospital from December 2007 to July 2008. Both parents of each study adolescent were asked about any psychiatric treatment received in his/her life and their medical history was explored. In the study, we used ICD-10 and DSM-IV diagnostic criteria for both children and their parents. A total of 57 adolescents, 36 male and 21 female, had parents with some psychiatric disorder (p<0.034). Our ongoing study showed positive correlation between positive psychiatric heredity and adolescent psychiatric illness.

 

Key words: self-destructive behavior, adolescence, heredity

 

 

 

 

 

Soc. psihijat., 37 (2009)  50-52                                                                                                 Prikaz bolesnika

 

 

 

NEURALGIA TRIGEMINI - LIJEČENJE AUTOGENIM TRENINGOM

 

Josipa-Sanja Gruden Pokupec, VLADIMIR Gruden1  i 

Vladimir gruden Jr.2

Stomatološka poliklinika, 1Poslovno učilište“Experta“ i 2Gruden d.o.o,  Zagreb, Hrvatska

            Usta su važan dio našeg sustava u kojem se, kao i na licu, mogu očitovati mnoge bolest. Mnogi bolesnici  govore o simptomima nastanka promjena u ustima koja nisu manifestirana patološki promijenjenim stanjem  same sluznice i kože. Trigeminalna neuralgija poznata je kao grčevita bol lica, koja  najčešće zahvaća kranijalne živce i to starije populacije. Klinička slika pokazuje jake prodorne, probadajuće napade bola koji traju nekoliko sekundi i potom potpuno nestaju. Najčešći psihogeni uzroci nastanka  boli su depresija, anksioznost i stres. Kako se uzroci nastanka boli  u posljednje vrijeme sve češće povezuju s  psihogenim komponentama, bolesnike se podvrgava  liječenju  psihoterapijom. Psihoterapijski postupak autogenog treninga smatra se učinkovitim u liječenju psihičkih poremećaja, a suvremeni je način  liječenja depresije i anksioznosti.

 

Ključne riječi: neuralgia trigemini, psihogeni poremećaji, autogeni trening

 

 

 

 

 

SUMMARY

 

TRIGEMINAL NEURALGIA – AUTOGENIC TRAINING THERAPY

 

J. S. Gruden-Pokupec, V. Gruden1 and V. gruden jr.1

 

Dental Polyclinic, Zagreb, 1Experta Business College and

Gruden Co., Zagreb, Croatia

 

     Mouth is an important part of human body. Numerous diseases of our bodily system may be manifested in both our mouth and face. Many patients complain of symptoms such as oral cavity changes that are not manifested as pathologic lesions of the mucosa and the skin. Trigeminal neuralgia is known as feverish pain in the face, most commonly affecting cranial nerves in elderly population. Clinical picture shows intense attacks of piercing and shooting pain, which may last for several seconds and then completely disappear. The most common psychogenic causes of the pain are depression, anxiety and stress. As the occurrence of pain can be the result of a psychogenic component, such patients can be treated by psychotherapy. Psychotherapeutic procedure of autogenic training is considered to be efficacious in the treatment of mental disturbances and is currently a method of treating depression and anxiety.

 

Key words: trigeminal neuralgia, psychogenic disturbances, autogenic training

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Soc. psihijat., 37 (2009)  53-54                                                                                                               Vijesti

 

DVADESETIPET GODINA AKTIVNOSTI PSIHOTERAPIJSKE
SEKCIJE HLZ – PODRUŽNICE SPLIT

 

     Obilježavajući 25 godina aktivnosti Psihoterapijske sekcije HLZ -Podružnice Split podsjetimo se na okolnosti njezinog osnivanja i razvoja do danas.

     Širenje interesa za psihodinamiku razvoja ljudskog bića, te za poremećaje i terapijski pristup poremećajima razvojnih linija i funkcioniranja na intrapsihičkom i interpersonalnom planu može se na našim prostorima pratiti unatrag pola stoljeća. Posebno zaslužni za takav razvoj bili su prof. dr. sc. Stjepan Bettlheim i prof. dr. sc. Duška Blažević, te prof. dr. sc. Eugenija Cividini-Stranić i prof. dr. sc. Eduard Klain. Za širenje interesa za psihoterapiju psihoza posebno je zaslužan dr Aleksandar Maletić. Interes za njihove seminare postupno je prerastao u sustavne edukacije, koje su  sistematizirane osnutkom Instituta za grupnu analizu, Zagreb, 1988. godine. Edukacija se iz grupne analize održava u tri centra, Zagreb, Rijeka i Split.

     U tom ozračju osjetili smo potrebu osnovati u Splitu forum za okupljanje kolega zainteresiranih za psihodinamska stajališta i za razmjenu iskustava. Dana 7. prosinca 1983. godine  u predavaonici DZ Split (‘Staro rodilište’) održana je osnivačka skupština ogranka Psihoterapijske sekcije za Dalmaciju  ondašnjeg ZLH. Tom prigodom bili su prisutni i predstavnici iz Šibenika i Zadra. Predavanje „Psihoterapija u medicini“ održao je prof. dr. sc. Eduard Klain. U raspravi nakon predavanja  dogovorena je organizacijska shema.

     Za predsjednika splitske podružnice Psihoterapijske sekcije izabran je dr. sc. Karmel Kovačević, za tajnika dr. Ivan Urlić a za blagajnika dr. Gorana Tocilj. Smrću dra Kovačevića predsjednik postaje dr. Urlić, a odlaskom dr. Tocilj u Zagreb tajnica postaje prof. Slavica Pavlović, zatim dr. Snježana Delić, a sada tajničke poslove obavlja dr. Ivo Dužević.

     Od svog osnutka Sekcija održava redovite mjesečne stručne sastanke. Sekcija sudjeluje u organizaciji Škole psihoterapije psihoza u Interuniverzitetskom centru u Dubrovniku, koja se održava jednom godišnje s međunarodnim sudjelovanjem. Počevši od 1996. godine do sada održano je 13 Škola, čiji stručni rad i utjecaj dopiru daleko izvan Hrvatske. Također, sekcija već 20-tak godina sudjeluje u organizaciji edukacije iz grupne analize, te dječje i adolescentne psihijatrije i psihoterapije, za čiju edukaciju su se posebno zalagali prof. dr. sc. Staniša Nikolić i prof. dr. sc. Vesna Vidović.

     Tijekom Domovinskog rata svi su članovi bili uključeni u pružanje psihosocijalne pomoći braniteljima, prognanicima i izbjeglicama. Od listopada 1991. godine do travnja 1992. godine  za sve članove timova koji su pružali psihosocijalnu pomoć održavali su se svakodnevno redoviti supervizijski sastanci. Nakon tog razdoblja sve do kraja rata održavale su se  supervizijske aktivnosti za usavršavanje u terapijskim pristupima  PTSP-u i za prevenciju razvoja  sindroma ‘pregorijevanja’.

     U okviru Psihoterapijske sekcije HLZ - Podružnice Split od 1990. do 1997.  godine radila je služba za psihološko savjetovanje i pomoć u krizi „Tele-apel“, koju je vodio prof. dr sc. Ivan Urlić. Brojni kolege bili su uključeni u tu dragovoljnu organizaciju koja je pokrivala sve dane u godini, prvenstveno noćne sate i blagdane. Ta služba se postupno afirmirala na teritoriju čitave Hrvatske.

     Tijekom svoje aktivnosti Psihoterapijska  sekcija u Splitu ugostila je brojne predavače – prominentne stručnjake iz zemlje i inozemstva. Od stranih predavača posebno bih istaknuo radionicu prof. dra   Fern Cramer Azima sa Sveučilišta McGill Montreal – Kanada, održanu 1996. s temom „Psihopatologija i psihoterapija adolescenata“, te 2001. godine radionicu s temom „Bratski odnosi – objektni svijet i interakcije u obitelji i grupama“, koji je održala prof. dr. Luisa Brunori sa Sveučilišta u Bologni. Godine 2004. održan je seminar „EGATIN Study Days – Supervision in training and in professional life“, sa stranim gostima predavačima i velikim brojem inozemnih sudionika. Izneseni radovi su tiskani u posebnom broju časopisa Group Analysis 2007. godine. Te iste godine održan je i Prvi hrvatski kongres socijalne psihijatrije – psihijatrije u zajednici“ koji je okupio veliki broj psihijatara i stručnjaka srodnih profesija iz cijele Hrvatske.

     Psihoterapijska sekcija nastavlja svojim redovitim radom na okupljanju kolega i razmjeni terapijskih iskustava i teorijskih znanja. U posljednje se vrijeme pokazuje interes za tematiku filma i psihodinamike. Nastavlja se rad na edukaciji i superviziji iz grupne analize te dječje i adolescentne psihoterapije. Rad kolega koji se bave dječjom i adolescentnom psihoterapijom posebno je intenzivan u okviru reading seminara, uz koje se, u protekle dvije godine, organiziralo i grupno praćenje opservacije para majka – beba, uz vodstvo prof. Slavice Pavlović.

     Psihoterapijska sekcija postala je mjesto okupljanja liječnika i kolega drugih suradnih struka, poput psihologa i defektologa, koje povezuje zajednička ideja psihoterapijskog rada. To nam je donijelo bogatstvo dinamike te je stalni poticaj u radu Sekcije, posebno na razvijanju psihološke kulture.

     Prostorije HLZ - Podružnice Split na Poljani Grgura Ninskog ugodno su mjesto za naš rad, a suradnja s kolegama iz Upravnog odbora i s našom tajnicom Marijom uvijek je bila na visini.

     Svim dragim kolegicama i kolegama koji sudjeluju u aktivnostima Psihoterapijske sekcije u Splitu čestitam ovaj značajan jubilej – 25. obljetnicu  rada.

           

Predsjednik Psihoterapijske sekcije

 HLZ –  Podružnica Split

Prof. dr. sc. Ivan Urlić