POVIJEST HRVATSKE PSIHIJATRIJE

Povijest hrvatske psihijatrije, kao ni povijest same psihijatrije, nije duga. Nju treba sagledavati u kontekstu povijesti hrvatskog naroda i hrvatske države. Hrvatski je narod svoju samostalnost izgubio u dvanaestom stoljeću, a ponovo ju je dobio tek 1991. godine raspadom bivše Jugoslavije. Zato, govoreći o razvoju, a posebno o početcima razvoja hrvatske psihijatrije, treba imati u vidu činjenicu da je tuđinska vlast, kao i druge povijesne okolnosti, značajno utjecale na njezin razvoj. Tako se npr. dozvola za osnivanje i izgradnju «zemaljske ludnice u Zagrebu» (današnja Psihijatrijska bolnica Vrapče) čekala od Bečkog dvora dvadesetak godina, a same pripreme za njezinu gradnju trajale su tridesetak godina. Prvi psihijatrijski odjel u Rijeci osnovan je u vrijeme kada Rijeka nije bila u sastavu Hrvatske. S druge strane, u vrijeme bivše Jugoslavije u Hrvatskoj je, kao njezinoj, uz Sloveniju, najrazvijenijoj i ekonomski najjačoj republici, osnovano više psihijatrijskih ustanova, odnosno formirano je više psihijatrijskih bolničkih kreveta, nego što su to zahtijevale njezine potrebe. U hrvatskim psihijatrijskim bolnicama zbrinjavani su naime mnogi bolesnici iz ostalih republika tadašnje Jugoslavije.

Općenito se može reći da je razvoj hrvatske psihijatrije nešto kasnio, ali je slijedio razvoj psihijatrije u svijetu. U nekim segmentima hrvatske psihijatrija je jako kasnila za razvojem psihijatrije u zapadnim zemljama, no u nekim segmentima njezin razvoj tekao je paralelno s razvojem psihijatrije u najrazvijenijim zemljama. Tako je npr. (elektro)konvulzivna terapija u Hrvatskoj primijenjena praktički odmah nakon njezine prve primjene u svijetu. Isto tako prvi psihofarmak (chlorpromazine) u Hrvatskoj je u upotrebu uveden 1953. godine, svega godinu dana nakon njegove prve primjene u Francuskoj.

Iako se povijest (razvoja) hrvatske psihijatrije može promatrati kroz više dimenzija (razvoj i organizacija psihijatrijske službe, uvođenje i razvoj novih terapijskih metoda i postupaka, pregled edukacije psihijatrijskih kadrova, razvoj i stanje psihijatrijske publicistike, refleksije psihijatrije na kulturno-društvena zbivanja … ), čini se da se ona najbolje može prikazati kroz povijest razvoja psihijatrijske službe. Treba naglasiti da je razvoj same psihijatrije imao i ima utjecaj na razvoj i organizaciju psihijatrijske službe, ali i da su organizacija i razvoj psihijatrijske službe imali i imaju utjecaj na razvoj psihijatrije kao takve. Razvoj psihijatrije utječe i na niz drugih psihijatrijskih dimenzija koje je ovdje moguće samo spomenuti.

Skrb o duševnim bolesnicima prije izgradnje Psihijatrijske bolnice Vrapče

Relativno je malo podataka o zbrinjavanju psihijatrijskih bolesnika prije izgradnje prve hrvatske psihijatrijske bolnice krajem 19. stoljeća. Čini se da prije devetnaestog stoljeća na hrvatskim prostorima i među hrvatskim narodom nije bilo nikakve organizirane društvene brige o duševnim bolesnicima. Oni bili prepušteni samima sebi i svojim obiteljima. Početkom 19. stoljeća javlja se praksa da se najteži duševni bolesnici, odnosno oni s kojima njihova sredina nije mogla vladati, hospitaliziraju u psihijatrijskim bolnicama na teritoriju Austrije i Mađarske (Hrvatska je bila u sastavu Austro-ugarske monarhije).

Prema dostupnim podatcima čini se da je prvi stacionar («mala stanica») za duševne bolesnike na teritoriju Hrvatske osnovan u Dubrovniku 1804. godine, a mogao je primiti desetak bolesnika. U prvoj polovici 19. stoljeća, 1923. godine, u Rijeci, odnosno Belom Kamniku, u sklopu ubožnice, osnovan je «odjel» koji bi se mogao nazvati prvim psihijatrijskim odjelom na tom, tada pod tuđom vlašću, hrvatskom području.
Postoje podaci da je u sklopu Zakladne bolnice Male braće u Zagrebu, na Harmici, u tijekom 19. stoljeća postojao relativno mali odjel za duševne bolesnike (XIII. «ludnički» odjel).

Osnivanje Psihijatrijske bolnice Vrapče u Zagrebu

Moglo bi se reći da povijest hrvatske psihijatrije počima osnivanjem i izgradnjom sadašnje Psihijatrijske bolnice Vrapče u Zagrebu krajem 19. stoljeća (tada nazvane «Zavod za umobolne Stenjevec»). Tada se u Hrvatskoj javlja i počima istinska briga za psihijatrijske bolesnike.

Vladin povjerenik za zdravstvo, Robert Zlatarić, ovim je oštrim riječima u Hrvatskom državnom saboru zahtijevao da se pristupi gradnji psihijatrijske bolnice: “U Hrvatskoj i Slavoniji ima do 300 umobolnika, a isto toliko i u Vojnoj Krajini, od toga je jedva 100 za nuždu opskrbljeno, a ostali tumaraju od nemila do nedraga sebi na muku, drugima na teret i pogibelj. Njihov broj raste od dana do dana i hitna je dužnost da se nešto poduzme za opskrbu i liječenje tih nesretnika. Svi izobraženi narodi imaju specijalne zavode za takve nesretnike”. Gradnja bolnice započela je 1877. godine, a završena je za dvije godine. Prvi bolesnici u nju su premješteni 15. i 16. studenog 1879. g. iz «13 ludničkog razdjela Opće bolnice braće milosrdne u Zagrebu». Bolnica je bila predviđena za smještaj oko 300 bolesnika, no ubrzo je taj broj premašen pa je morala slijediti dogradnja i proširenje. U prvoj polovici 20. stoljeća bolnica je prisiljena formirati nekoliko depandansi za smještaj velikog broja nagomilanih bolesnika. Bolnica 1932. godine osniva u neposrednoj blizini, u Jankomiru u Zagrebu, stacionar za oko 130 kroničnih duševnih bolesnika (koje se uglavnom angažiraju u poljoprivrednim radovima i prehrani svinja, krava i peradi).

U Psihijatrijskoj bolnici Vrapče se od njezinog osnutka njeguje stručno-znastveni i humani pristup duševnim bolesnicima. Ona je postala ustanova kroz koju se svjetsko psihijatrijsko znanje prenosi u Hrvatsku. U njoj se obrazuju i prvi hrvatski psihijatri koji kasnije diljem hrvatske organiziraju psihijatrijsku službu i brigu o duševnim bolesnicima. Danas psihijatrijska bolnica Vrapče raspolaže s oko 850 psihijatrijskih kreveta.

Osnivanje drugih psihijatrijskih bolnica

U Pakracu je 1905. godine osnovana psihijatrijska bolnica sa oko 100 kreveta. Nakon što je neko vrijeme bila depandansa bolnice u Vrapču, sedamdesetih godina 20. stoljeća postaje dio opće bolnice u Pakracu. U rujnu 1991. godine bolesnici (njih oko 250) su zbog opasnosti od stradanja u ratnim razaranjima iz te bolnice evakuirani i premješteni u druge hrvatske psihijatrijske bolnice. Nakon završetka rata u nju se bolesnici nisu vraćali i ne planira se njezina obnova.

Godine 1934. u napuštenom dvorcu u Popovači, šezdesetak kilometara istočno od Zagreba, dr. Ivan Barbot osniva psihijatrijsku bolnicu koja danas nosi njegovo ime. Bolnica je u jednom razdoblju, krajem 20. stoljeća, imala preko 900, a danas raspolaže s oko 650 kreveta.

U Zemuniku Donjem kod Zadra godine 1938. «adaptacijom gospodarske zgrade /štale/ otvoren je psihijatrijski odjel kapaciteta 80 kreveta» koji je bio depandansa šibenske psihijatrije. Kasnije se odjel pripaja općoj bolnici u Zadru, a kasnije egzistira kao samostalna psihijatrijska bolnica sa oko 250 psihijatrijskih kreveta. Bolnica je zatvorena 1991. kada su, zbog ratnih operacija bolesnici premješteni u duge psihijatrijske bolnice.
Godine 1955. osnovane su na otocima Rabu i Ugljanu, u napuštenim vojarnama-barakama, psihijatrijske bolnica koje i sada egzistiraju. Iako je u ovim bolnicama vidljiv napredak, zbog hendikepa otočke izoliranosti, svako malo javljaju se (neutemeljena!?) pitanja opravdanosti njihovog daljnjeg opstanka. U svakoj od tih bolnica danas je osiguran smještaj za oko 450 bolesnika.

Depandansa za kronične psihijatrijske bolesnike Psihijatrijske bolnice Vrapče u Jankomiru godine 1958. postaje samostalna psihijatrijska bolnice Jankomir (danas Psihijatrijska bolnica «Sveti Ivan») koja ima oko 500 kreveta.
Godine 1966. osnovana je u Lopači pored Rijeke socijalno-zdravstvena ustanova za zbrinjavanje duševnih bolesnika koja zadnjih godina pokazuje tendenciju da preraste u psihijatrijsku bolnicu.

Ovdje treba spomenuti i današnji psihijatrijski odjel u Šibeniku («Zemaljka ludnica u Šibeniku») koji je kao psihijatrijska bolnica sa 84 kreveta osnovan 1983. godine. Od 1926. godine sastavni je dio opće bolnice u Šibeniku. Međutim, još dugo, zbog veličine i značaja, doživljavalo se ovaj odjel kao samostalnu psihijatrijsku bolnicu.

Osnivanje (neuro)psihijatrijskih odjela u Općim bolnicama

Šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća osniva se većina (neuro)psihijatrijskih odjela u hrvatskim općim bolnicama. Tome je prethodio i doprinio razvoj psihijatrije u svijetu i u našoj zemlji, a posebno otkriće i razvoj psihofarmaka. U pravilu se osnivaju neuropsihijatrijski odjel koji se kasnije (nakon razdvajanja, 1971., Neuropsihijatrijske klinike Medicinskog fakulteta i KBC-a Rebro u Zagrebu na neurološku i psihijatrijsku kliniku) dijele na neurološke i psihijatrijske odjele.

Sada u Hrvatskoj ima ukupno 17 samostalnih psihijatrijskih odjela koji su u pravilu, osim odjela u Šibeniku i Puli, nastajali odjeljivanjem od neuropsihijatrijskih odjela. Odjel u Šibeniku danas ima 18, a u Puli 35 psihijatrijskih kreveta. Psihijatrijski odjel u Našicama u sklopu je interne, a u Gospiću je u fazi formiranja i također će vjerojatno biti u sastavu interne. Slična je situacija u Ogulinu u kojem je psihijatrijski odjel bio formiran 1975. godine. Osamostaljenje psihijatrijskih odjela teklo je slijedećim redoslijedom, a sadašnji broj bolničkih kreveta, koji se definiraju kao «akutni», u pojedinoj bolnici je slijedeći: 1980. godine Zadar (aktualni broj kreveta 20), 1981. Koprivnica (broj kreveta 27), 1982. Varaždin (42), 1985. Dubrovnik (27), 1990. Vinkovci (35) i Karlovac (30), 1992. Požega (18), 1993. Čakovec (29), 1996. Bjelovar (29 ), Nova Gradiška (15), Klinička bolnica Dubrava Zagreb (30), 1997. Virovitica (20), 1999. Vukovar (22) i 2001. Slavonski Brod (35 kreveta).
Godine 1972. bio je u Petrinji formiran veliki psihijatrijski odjel iz kojeg su u rujnu 1991. godine zbog ratnih razaranja bolesnici evakuirani. Nakon rata odjel nije obnovljen i ne planira se njegovo ponovno otvaranje. Akutno zbrinjavanje bolesnika iz područja Siska i Banovine obavlja psihijatrijska bolnica Popovača.

Osnivanje i razvoj psihijatrijskih klinika

Prema hrvatskim zakonima klinika je zdravstvena ustanova, ili njezin dio, u kojoj se uz dijagnosticiranje bolesti i liječenje bolesnika odvija edukacija studenata i provode znanstvena istraživanja. Uz adekvatan prostor, u klinikama određeni broj visokostručnih kadrova mora imati znanstvena i nastavna zvanja. Klinike su u pravilu vezane uz neku od visokoškolskih zdravstvenih institucija (medicinski ili stomatološki fakulteti, visoka zdravstvena škola…). Klinika mora posjedovati stručnu biblioteku i njezini zaposlenici moraju producirati stručne i znanstvene radove. Zbog svega toga osnivanje i razvoj psihijatrijskih klinika imao je i ima vrlo veliko značenje za razvoj hrvatske psihijatrije. U klinikama se educiraju studenti medicine i specijalizanti iz psihijatrije koji onda znanje stečeno u klinikama prenose u ostale dijelove zemlje.

Prva neuropsihijatrijska klinika osnovana je u Zagrebu 1923. godine kao klinika nekoliko godina prije (1917. godine) osnovanog medicinskog fakulteta. Ona je od samog osnutka egzistirala kao klinika, dok su sve druge, kasnije formirane klinike, nastajale na način da su (neuro)psihijatrijski odjeli dobivali status klinika kada su postajali nastavna baza biomedicinskih fakulteta i kada su zadovoljili stručne i kadrovske kriterije. Klinika medicinskog fakulteta u Zagrebu smještena je od 1943. g. u bolnici na Rebru (sada Klinički bolnički centar – KBC – Zagreb). Godine 1971. dolazi do podjele neuropsihijatrijske klinike na kliniku za neurologiju i kliniku za psihijatriju. Istovremeno se iz odjela za psihoterapiju dotadašnje neuropsihijarijske klinike formira centar za mentalno zdravlje koji je 1988. g. dobio status klinike za psihološku medicinu.

Medicinski fakultet u Zagrebu godine 1993. dobiva i svoju drugu kliniku (klinika za opću i forenzičnu psihijatriju i kliničku psihofiziologiju) u psihijatrijskoj bolnici Vrapče od kada se u toj bolnici počinje odvijati kompletna dodiplomska nastava iz psihijatrije (od 1980. u toj bolnici je sjedište postdiplomskog studija iz forenzične psihijatrije).

Neuropsihijatrijski odjel sadašnje Kliničke bolnice Sestre Milosrdnice u Zagrebu dobio je 1971. godine status neuropsihijatrijske klinike Stomatološkog fakulteta u Zagrebu. Godine 1995. osamostaljuje se psihijatrijska klinika. U toj klinici je posebno njegovana socijalna psihijatrija te proučavanje i liječenje alkoholizma i drugih ovisnosti.

Iako je medicinski fakultet u Rijeci osnovan pedesetih godina 20. stoljeća, formiranje riječke psihijatrijske klinike bilo je vezano uz kadrovske poteškoće. Klinika je bila formirana 1973. godine, ali je zbog nezadovoljavanja uvjeta (kadrovi) bila ukinuta da bi krajem devedesetih godina ponovo uspostavljena.

Psihijatrijski odjel bolnice u Splitu, koji se 1980. godine osamostalio izdvajanjem iz neuropsihijatrijskog odjela, postao je 1986. godine , osnutkom medicinskog fakulteta u Splitu, psihijatrijska klinika.

U Osijeku je neuropsihijatrijski odjel formiran 1940. godine, osamostaljenje psihijatrije dogodilo se 1987. godine. Psihijatrijski odjel već nakon godinu dana, 1988. g., postaje klinika za psihijatriju medicinskog fakulteta u Osijeku.

Broj bolesničkih kreveta u pojedinim klinika kreće se od 50 (Sestre Milosrdnice) do preko 100 (Vrapče). Svaka od klinika osim stacionarnog dijela ima i jako razvijenu polikliničku službu i dnevnu bolnicu. U Klinici za psihološku medicinu na Rebru do sada je bilo dvadesetak bolesničkih postelja, a sadašnji planovi su da se taj broj svede ispod deset te da budu namijenjeni djeci i adolescentima.

Neke značajke hrvatske psihijatrijske službe tijekom njezinog razvoja

Odnos prema duševnom bolesniku i načinu njegovog liječenja bio je, a i sada je, ovisan o razini razvoja same psihijatrijske službe koji se mijenjao kroz povijest hrvatske psihijatrije. Povijesni razvoj hrvatske psihijatrijske službe po svojim značajkama sličan je razvoju psihijatrijske službe u svijetu i obilježavaju ga četiri razdoblja koja nešto kasne s onima u razvijenijim zemljama, a koji se dijelom i preklapaju. Tako se u hrvatskoj može identificirati razdoblje klasične psihijatrijske službe koje je obilježeno zbrinjavanjem duševnih bolesnika u ustanovama azilskog tipa. Ono se poklapa s početkom izgradnje prvih psihijatrijskih bolnica u 19. stoljeću, a njegove elemente susrećemo i danas. Drugo razdoblje karakterizira kaskadni tip pružanja psihijatrijske pomoći – bolesnici se zbrinjavaju s obzirom na težinu i trajanje bolesti. Ovo razdoblje počinje otvaranjem (neuro)psihijatrijskih odjela u općim i kliničkim bolnicama u drugoj polovici prošlog stoljeća, a traje do sada. Treće razdoblje obilježava socijalno-psihijatrijska orijentacija koja je u našoj sredini prisutna tridesetak godina. Psihijatrijska služba organizirana po komunalnom tipu (psihijatrija u zajednici – četvrto razdoblje) u svojim zamecima postoji u Hrvatskoj dvadesetak godina no još se ne može reći da je ona saživjela i da je kao takva prepoznatljiva. Ipak, zadnjih nekoliko godina učinjeno je niz zahvata koji obećavaju skoru organizaciju psihijatrije po tipu psihijatrije u zajednici.

Još je jedna bitna značajka razvoja hrvatske psihijatrijske službe: radi se naime o relativno stihijskom osnivanju i razvoju nekih psihijatrijskih ustanova. Osnivanje psihijatrijske ustanove često nije bilo plod promišljene i planirane zdravstvene politike. Događalo se naime da se npr. psihijatrijska bolnici osnovala, zahvaljujući «jakom» pojedincu ili nastojanju lokalnih političara da zaposle lokalno stanovništvo. Tako se sve psihijatrijske bolnice, osim «Vrapča», osnivaju «zato što je trebalo staviti u funkciju slobodan prostor» – stari dvorac, stare vojarne ili barake… Dogodilo se tako da su dvije bolnice, «Ugljan» i «Rab», smještene na izoliranim otocima, «Popovača» u starom dvorcu, «Jankomir» niti jedan kilometar od najveće, za psihijatrijske bolesnike jedino ciljano građene, bolnice «Vrapče». Štoviše, broj psihijatrijskih kreveta u psihijatrijskim bolnicama, u vrijeme kada se već govori o potrebi njihovog smanjenja ili čak ukidanja bolnica, osim u «Vrapču» gdje je padao (sa 1296 na 881) i u Popovači gdje ostaje isti (700:699), raste («Jankomir» sa 445 na 558, «Ugljan» sa 300 na 483, «Rab» sa 260 na 476 kreveta). Istovremeno sredine kao što je istočna Slavonija ili južna Dalmacija morale su, a moraju i sada, svoje bolesnika slati u udaljene bolnice gdje ih njihova rodbina teško može posjećivati.

Interesantno je pratiti broj i distribuciju broja psihijatrijskih kreveta u Hrvatskoj u nekoliko razdoblja. Početkom 20. stoljeća u Hrvatskoj je bilo oko 400 psihijatrijskih kreveta, a tridesetih godina u jednom danu je bolnički bilo moguće opskrbiti oko 2000 bolesnika (mnogi su bili smještavani na slamarice koje bi se noću prostirale po dnevnim boravcima i hodnicima, a danju sklanjale u skladišta – slamarice su npr. u bolnici «Vrapče» postojale još sredinom pedesetih godina 20. stoljeća!). Godine 1954., neposredno prije osnutka bolnica na Ugljanu i Rabu, u Hrvatskoj je bilo oko 2000 psihijatrijskih kreveta, a 1960. godine u psihijatrijskim bolnicama bilo je 3000 krevet te oko 1150 krevet u kliničkim i općim bolnicama – ukupno dakle oko 4150 kreveta. Porast broja psihijatrijskih kreveta bilježi se do 1990. godine kada on dostiže brojku od oko 5800 bolničkih postelja.

Zadnjih desetak godina broj psihijatrijskih kreveta u Hrvatskoj pada. To je s jedne strane u skladu s politikom orijentacije psihijatrijske službe ka psihijatriji u zajednici koja će, kada u praksi saživi, kompenzirati manji broj bolničkih kreveta, a s druge strane, objektivnom smanjenu potrebe za nekadašnjim brojem bolničkih postelja u koje su prije osamostaljenja Hrvatske, često, primani bolesnici iz drugih republika bivše Jugoslavije. Smanjenje broja psihijatrijskih kreveta posljedica je i zatvaranja triju bolnica u jesen 1991. godine. Godine 1993. sačinjena je mreža bolničkih kreveta u Hrvatskoj po kojoj je broj psihijatrijskih kreveta bio oko 4684 kreveta s planom njihovog daljnjeg smanjenja. Godine 2002. godine mreža psihijatrijskih kreveta u Hrvatskoj sastoji se od 3975 kreveta. Od tog broja samo njih 54 namijenjena su djeci i adolescentima (do 18 godina). Ovi kreveti podijeljeni su na tkz. «akutne» i «kronične» krevete – «akutnih» je 1107, a «kroničnih» 2868. S obzirom da je u Hrvatskoj oko 4.400.000 stanovnika proizlazi da je hrvatskim građanima na raspolaganju 0,9 psihijatrijskih kreveta na 1000 stanovnika, odnosno 0,25 «akutnih» i 0,65 «kroničnih» kreveta na 1000 stanovnika.). Ovome treba još dodati i 351 krevet namijenjen forenzično-psihijatrijskim pacijentima (u «Popovači» 200, u «Vrapču» 70, u «Rabu» 54 i u « Ugljanu» 27 kreveta).

Zaključna napomena

Ovaj pristup (kroz analizu razvoja bolničke psihijatrijske službe) «povijesti hrvatske psihijatrije» samo dijelom, i to posredno, može govoriti o drugim aspektima razvoja psihijatrije u Hrvatskoj. Osnivanje medicinskih fakulteta u Hrvatskoj (1917 godine u Zagrebu, 1957. u Rijeci, 1978. u Splitu i Osijeku) te osnivanje psihijatrijskih klinika dalo je zamaha razvoju psihijatrije kao struke i znanosti. Sedamdesetih i osamdesetih godina na Medicinskom fakultetu u Zagrebu počinje postdiplomska nastava iz socijalne psihijatrije (Psihijatrijska klinika KBC Rebro), psihoterapije, dječje i adolescentne psihijatrije Klinika za psihološku medicinu KBC Rebro), forenzične psihijatrije (Psihijatrijska bolnica Vrapče) i biologijske psihijatrije (Psihijatrijska klinika KBC Rebro), a u današnjoj klinici za psihijatriju Stomatološkog fakulteta i Kliničke bolnice Sestre Milosrdnice, u Zagrebu, postdiplomska nastava iz alkoholizma i drugih ovisnosti. Zakonom i pravilnicima o specijalizacijama i subspecijalizacijama u Hrvatskoj je 1994. godine uspostavljeno šest subspecijalizacija iz užih grana psihijarije i to iz: socijalne, biologijske i forenzične psihijatrije te iz psihoterapije, dječje i adolescentne psihijatrije i alkoholizma i drugih ovisnosti. Specijalistička i subspecijalistička edukacija iz psihijatrije te edukacija kroz postdiplomske studije, kao i intenzivna suradnja hrvatskih psihijatara s nizom svjetskih psihijatrijskih institucija, sve više i više približava hrvatsku psihijatriju razini psihijatrije u najrazvijenijim zemljama.

Sada je u Hrvatskoj na sceni traženje novih putova razvoja psihijatrije. Nastoje se prevladati posljedice određenog diskontinuiteta njezinog razvoja s težnjom da se područja s nedostatno razvijenom bolničkom i izvanbolničkom psihijatrijskom služnom približe onima u kojima je ona jako dobro razvijena. Ministarstvo zdravstva formiralo je nekoliko povjerenstava koja trebaju predložiti novu organizaciju psihijatrijske službe, programe edukacije na svim razinama te planove stručnog i znanstvenog rada u psihijatriji.

Literatura:

Turčin, R.: Historijat Psihijatrijske bolnice Vrapče, u: Psihijatrijska bolnica Vrapče 1879 – 1979, Zagreb 1979.
Jukić, V.: Psihijatrijska bolnica Vrapče u Zagrebu – prošlost, sadašnjost, budućnost, Socijačna psihijatrija 22 (1994), str. 169 – 181.
Peršić, N, Koporčić P. Psihijatrija i neurologija u službi zaštite zdravlja. Zagreb: Zajednica zdravstvenih ustanova NRH, 1962.
Peršić, N., Prikaz monografije Jukić V, Matijaca B, ur., Psihijatrijska bolnica Vrapče – Zagreb (1879 – 1999), Socijalna Psihijatrija 27(1999), str. 173-174.
Peršić, N., Prilog povijesti hrvatske psihijatrije za razdoblje nakon Drugog svjetskog do Domovinskog rata, Socijalna Psihijatrija 24 (1996), str. 59 – 68.
Brajša, P., Ozimec, J., Baldauf, J., Deset godina rada vanbolničke terapijske zajednice shizofrenih bolesnika u Varaždinu, Socijalna Psihijatrija 7 (1979), str. 397-406.
Jukić, V. i Katinić, K., Psihijatrija u zajednici na terenu općine Sesvete, sadašnje stanje i perspektive, u: Zbornik radova VII. kongresa psihijatara Jugoslavije, Budva, 1984., str. 255-259.
Hotujac, Lj., Pavković, I. i Turek, S., Organizacija socijalne psihijatrije, Socijalna Psihijatrija 25 (1997), str. 117-122
Jukić, V. i Jakovljević, M, The past and present of Croatian psychiatry, Psychiatria Danubina, 15 (2003) 1-2, str. 81-91.